Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)
Uvod
Anarhisti!
Usprkos snazi i neupitno pozitivnom karakteru anarhističkih ideja, usprkos jasnoći i potpunosti anarhističkih stavova prema socijalnoj revoluciji, i usprkos heroizmu i bezbrojnim žrtvama anarhista u borbi za anarho-komunizam, vrlo je značajno da je unatoč svemu ovome anarhistički pokret uvijek ostao slab i najčešće je sudjelovao u povijesti klasne borbe, ne kao determinirajući faktor, nego kao rubni fenomen.
Ovaj kontrast između pozitivnog sadržaja i nepobitne valjanosti anarhističkih ideja i jadnog stanja anarhističkog pokreta može se objasniti mnogim čimbenicima, od kojih je glavni odsutnost organizacijskih principa i organizacijskih odnosa u anarhističkom svijetu.
U svakoj zemlji anarhistički pokret predstavljaju lokalne organizacije s kontradiktornom teorijom i taktikama bez planiranja unaprijed ili kontinuiteta u radu. Obično se nakon nekog vremena povuku, ostavivši slab ili nikakav trag.
Takvo stanje u revolucionarnom anarhizmu, uzetom kao cjelina, može se opisati jedino kao kronična opća dezorganiziranost. Ova bolest dezorganiziranosti je napala organizam anarhističkog pokreta kao žuta groznica i tresla njime desetljećima.
Ipak, nema sumnje da ta dezorganiziranost ima korijene u nekoliko nedostataka teorije, pogotovo u iskrivljenoj interpretaciji principa individualnosti u anarhizmu, kojeg se prečesto poistovjećuje s odsustvom svake odgovornosti. Ljubitelji samoupravljanja radi osobnog užitka tvrdoglavo se drže kaotičnog stanja u anarhističkom pokretu i, u obrani istog, zazivaju nepromjenjiva načela anarhizma i njegovih učitelja.
Međutim, nepromjenjiva načela i učitelji pokazuju upravo suprotno.
Disperzija donosi propast, kohezija garantira život i razvoj. Ovaj zakon socijalne borbe je jednako primjenjiv na klase i partije.
Anarhizam nije prelijepa fantazija niti apstraktna filozofska ideja, nego društveni pokret radničkih masa; samo iz tog razloga mora sakupiti svoje snage u jednu organizaciju, koja će konstantno agitirati, kao što zahtijeva realnost i strategija socijalne klasne borbe.
Kao što je Kropotkin rekao: „Uvjereni smo da je formiranje anarhističke partije u Rusiji, daleko od toga da je štetno za opći revolucionarni pothvat, ustvari poželjno i korisno u najvišem stupnju.“ (Predgovor Bakunjinovom djelu Pariška komuna, [rusko izdanje], 1892.)
Ni Bakunjin se nikada nije suprotstavljao ideji opće anarhističke organizacije. Naprotiv, njegove težnje s obzirom na organizaciju, kao i njegove aktivnosti unutar prve radničke Internacionale, daju nam svako pravo da na njega gledamo kao na aktivnog zagovornika upravo takvog načina organiziranja.
Općenito govoreći, gotovo svi aktivni militanti anarhizma su bili protiv lakoumne akcije i sanjali su o anarhističkom pokretu koji je ujedinjen zajedničkom svrhom i zajedničkom taktikom.
Potrebu za općom organizacijom najakutnije se osjetilo za vrijeme Ruske revolucije 1917. jer je tokom te revolucije anarhistički pokret pokazao najviši stupanj fragmentiranosti i konfuzije. Odsutnost opće organizacije potaknula je mnoge anarhističke militante da prebjegnu u redove boljševika. To je isto razlog tome što su mnogi drugi militanti danas u stanju pasivnosti koja priječi ikakvu uporabu njihovih, često golemih, sposobnosti.
Imamo neophodnu potrebu za organizacijom koja bi, privukavši većinu sudionika u anarhističkom pokretu, uspostavila zajedničku taktičku i političku liniju za anarhizam i time služila kao vodič za cijeli pokret.
Vrijeme je da anarhizam izroni iz močvare dezorganiziranosti, da stane na kraj beskrajnim kolebanjima o najvažnijim pitanjima teorije i taktike, i odlučno krene prema svojoj jasno shvaćenoj svrsi i organiziranoj kolektivnoj praksi.
Međutim, nije dovoljno jednostavno ustvrditi neophodnu potrebu za takvom organizacijom. Potrebno je i utvrditi način njenog stvaranja.
Odbacujemo kao teorijski i praktično neutemeljenu ideju o stvaranju organizacije koja koristi recept „sinteze“, što će reći, okupljanje pristaša različitih struja anarhizma. Takva organizacija koja bi obuhvaćala mješavinu elemenata (u smislu njihove teorije i prakse) ne bi bila ništa drugo nego mehanički skup osoba s različitim pogledima na sva pitanja koja se tiču anarhističkog pokreta, i u susretu s realnosti bi se neizbježno raspala.
Anarho-sindikalistički pristup ne rješava organizacijske poteškoće anarhizma, jer mu ne daje prioritet i najviše je zainteresiran idejom prodiranja i napretka u svijet rada. Ipak, čak i s uporištem u svijetu rada, malo se toga može postići ako nemamo opću anarhističku organizaciju.
Po nama je jedini pristup koji može voditi do rješenja općeg organizacijskog problema, okupljanje aktivnih militanata anarhizma na bazi specifičnih teorijskih, taktičkih i organizacijskih stajališta, što će reći na bazi manje-više usavršenog, homogenog programa.
Nacrt takvog programa je jedan od primarnih zadataka koje socijalna borba recentnih desetljeća traži od anarhista. Tom je zadatku Grupa ruskih anarhista u inozemstvu posvetila znatan dio svojih napora.
„Organizacijska platforma“ objavljena dalje predstavlja skicu, kostur takvog programa i mora služiti kao prvi korak prema okupljanju anarhističkih snaga u jedinstveni aktivni, revolucionarni anarhistički kolektiv sposoban za borbu: Sveopći savez anarhista.
Svjesni smo različitih nedostataka platforme. Kao i u svakom novom, praktičnom i, u isto vrijeme, kritičkom istupu neupitno postoje rupe u platformi. Može biti da su neki bitni stavovi izostavljeni iz platforme, ili da neki drugi nisu dovoljno razrađeni, ili da su neki treći previše detaljni ili repetitivni. Sve to je moguće, ali to nije predmet rasprave. Ono što je bitno je da se postavi osnovica za opću organizaciju, i taj cilj je postignut, do potrebne mjere, ovom platformom. Opći kolektiv – Sveopći savez anarhista ima zadaću da dalje razradi i poboljša platformu kako bi ju pretvorio u potpuni program za cijeli anarhistički pokret.
Isto tako nemamo iluzija o jednoj drugoj stvari.
Predviđamo da će nas napasti mnogi predstavnici takozvanog individualizma i „kaotičnog“ anarhizma, pjeneći se na usta i optužujući nas za kršenje anarhističkih načela. Ipak mi znamo da ti individualistički i kaotični elementi shvaćaju „anarhistička načela“ kao oholi stav, nered i neodgovornost koji su nanijeli gotovo neizlječive rane našem pokretu i protiv kojih se borimo svom svojom energijom i strasti. Zbog toga možemo mirno parirati svim napadima s te strane.
Mi svoje nade polažemo u druge – u one koji su ostali vjerni anarhizmu, radnike, koji su proživjeli tragediju anarhističkog pokreta i koji bolno traže izlaz.
Velike nade polažemo i u anarhističku mladež, te mlade drugove rođene na vjetrovima Ruske revolucije i od početka uvučene u cijeli opseg konstruktivnih problema, koji će bez sumnje inzistirati na implementaciji pozitivnih organizacijskih principa u anarhizam.
Pozivamo sve ruske anarhističke organizacije, raštrkane po različitim zemljama svijeta, kao i pojedinačne anarhističke militante, da se okupe u jedinstveni revolucionarni kolektiv, na osnovi opće organizacijske platforme.
Neka ova platforma bude revolucionarna parola i okupljalište za sve militante ruskog anarhističkog pokreta i neka obilježi rođenje Sveopćeg saveza anarhista!
Živio organizirani anarhistički pokret!
Živio Sveopći savez anarhista!
Živjela socijalna revolucija radnika svijeta!
Petar Aršinov, sekretar grupe
20. lipnja 1926.
On to Opći dio
Back to Index
Return to The Nestor Makhno Archive