Problem prvog dana socijalne revolucije

Međutim, takvo se društvo u svom konačnom obliku neće pojaviti samo od sebe, već jedino putem sile radikalne društvene promjene. Njegova realizacija zahtijeva manje-više prolongirani socijalno revolucionarni proces, koji organizirane sile pobjedonosnog rada usmjeravaju duž određenog puta.

Naš je zadatak pokazati taj put ovdje i sad, odrediti pozitivne, praktične probleme s kojima će se radnici suočiti od prvoga dana socijalne revolucije. Sama sudbina socijalne revolucije ovisit će o pravilnom razrješenju tih problema.

Samo je po sebi jasno da će izgradnja novog društva biti moguća tek nakon pobjede radnika nad suvremenim buržujskim kapitalističkim sistemom i njegovim predstavnicima. Izgradnja nove ekonomije i novih društvenih odnosa ne može započeti dok nije slomljena moć države koja brani vladavinu ropstva, dok industrijski radnici i seljaci ne preuzmu, putem revolucije, upravljanje nad industrijskom i agrarnom ekonomijom zemlje.

Prema tome, prvi je zadatak socijalne revolucije uništiti državni stroj kapitalističkog društva, lišiti buržoaziju i, općenito, sve socijalno privilegirane elemente njihove moći, i potpuno provesti volju pobunjenih radnika izraženu u osnovnim principima socijalne revolucije. Ta će destruktivna i ratoborna strana revolucije samo raščistiti put za pozitivne zadatke koji predstavljaju pravi smisao i bit socijalne revolucije.

To su sljedeći zadatci:

1. Pronaći anarhističko rješenje problema zemljine (industrijske) proizvodnje.
2. Riješiti poljoprivredno pitanje na isti način.
3. Riješiti problem potrošnje (zaliha hrane).

Proizvodnja

Proizvodna mašinerija zemlje je jedna cjelina i pripada čitavoj radničkoj klasi. Ovo određuje karakter i oblik novog sustava proizvodnje. I on će biti ujedinjena cjelina, zajednička u smislu da će proizvodi, proizvedeni od proizvođača, pripadati svima. Ti će proizvodi, kojeg god tipa bili, predstavljati opći opskrbni fond za radnike, iz kojeg će svaki sudionik u novom sustavu proizvodnje dobivati sve što bi mu moglo zatrebati, na ravnopravnoj osnovi sa svima ostalima.

Novi će sustav proizvodnje potpuno raskrstiti s nadničkim ropstvom i eksploatacijom u svim njihovim oblicima i umjesto njih uspostaviti princip drugarske suradnje među radnicima.

Srednja će klasa, koja u modernom kapitalističkom sustavu obavlja posredničke funkcije (trgovina i dr.), kao i buržoazija, morati odigrati svoj dio u novom sustavu proizvodnje pod istim uvjetima kao i svi ostali. U protivnom će slučaju te klase same sebe postaviti izvan radničkog društva.

Neće biti šefova, niti poduzetnika, vlasnika niti države-vlasnika (što je svojstvo današnje boljševičke države). U novom će sustavu proizvodnje funkcije organiziranja prijeći na, s tom svrhom od strane masa stvorene, upravne organe: radničke savjete, tvorničke komitete ili radničku upravu tvornica i postrojenja. Ti će organi, međusobno se povezujući na razini grada, pokrajine i zatim države, činiti gradske, pokrajinske i naposljetku opće (federalne) institucije za rukovođenje i upravljanje proizvodnjom. Izabrana od strane masa i kontinuirano pod njihovim nadzorom i kontrolom, ta će se tijela konstantno obnavljati, ostvarujući time ideju istinske samouprave masa.

Ujedinjena proizvodnja, u kojoj sredstva i produkti proizvodnje pripadaju svima, s nadničkim ropstvom zamijenjenim principom drugarske suradnje i jednakih prava za sve proizvođače, proizvodnjom koju nadgledaju radnička upravna tijela izabrana od strane masa: to su prvi praktični koraci po putu do realizacije anarho-komunizma.

Potrošnja

Što se tiče distribucije zaliha hrane, rješenje tog pitanja ovisit će prvenstveno o količini dostupnih dobara, mogućnosti i dr.

Prihvaćajući se rekonstrukcije čitavog suvremenog poretka, socijalna revolucija preuzima obavezu zadovoljavanja osnovnih potreba svih ljudi. Jedina će iznimka biti oni koji ne rade, koji odbijaju odigrati svoj dio u novom sustavu proizvodnje iz kontra-revolucionarnih razloga. Ali općenito govoreći , i s iznimkom ove posljednje kategorije ljudi, sve će potrebe čitave populacije na području na kojem je došlo do revolucije biti zadovoljene iz opće-revolucionarnog fonda zaliha hrane. Ako se količina dobara pokaže nedostatnom, dodjeljivati će ih se prema potrebi, pri čemu će prioritet imati djeca, bolesnici i radničke obitelji.

Teži će problem biti organiziranje općeg revolucionarnog fonda zaliha hrane.

Bez ikakve sumnje, gradovi će u ranim danima revolucije biti pogođeni nestašicom nekih najosnovnijih potrepština nužnih za život stanovništva. U isto vrijeme, seljaci će imati mnoštvo proizvoda kojih će manjkati u gradovima.

Za anarhiste ne smije postojati sumnja u uzajamnost odnosa između radnika u gradovima i radnika na selu. Anarhisti vjeruju da se socijalna revolucija ne može postići bez zajedničkog truda radnika i seljaka. Kao posljedica toga, rješenje problema potrošnje u revoluciji biti će moguće jedino kroz blisku revolucionarnu suradnju između ovih dviju klasa radnika.

Kako bi se uspostavila ta suradnja, urbana radnička klasa, preuzevši kontrolu nad proizvodnjom, mora odmah razmotriti osnovne potrebe radnika na selu i nastojati opskrbiti ih svakodnevnim potrepštinama kao i sredstvima i oruđima za kolektivnu obradu zemlje. Geste solidarnosti iskazane od strane gradskih radnika u svrhu zadovoljavanja potreba seljaka, izazvati će sličan odgovor, i za uzvrat će seljaci kolektivno opskrbljivati gradove seoskim proizvodima, prvenstveno hranom.

Opće radničko-seljačke kooperative biti će primarni organi za zadovoljavanje prehrambenih i ekonomskih potreba grada i sela. Kasnije, zadužene za šire i postojanije funkcije, od kojih je najznačajnija snabdijevanje svega potrebnog za podržavanje i razvoj ekonomskog i društvenog života radnika i seljaka, ove kooperative mogu biti pretvorene u trajne organe za opskrbu grada i sela.

Takvo rješenje problema opskrbe hranom omogućit će gradskom proletarijatu da izgradi trajni fond zaliha što će imati povoljan i kritičan utjecaj na sudbinu novog sustava proizvodnje.

Zemlja

Isto kao i industrija, i zemlja, koju su obrađivale i kultivirale generacije radnika je produkt napora tih radnika. Ona isto tako pripada cijelom radnom narodu, i nikome individualno. Kao zajedničko i neotuđivo vlasništvo radnika, zemlju se ne može kupovati ili prodavati. Isto tako ju se ne može iznajmljivati, niti se njome služiti kao sredstvom za iskorištavanje tuđeg rada.

Zemlja je isto jedan tip zajedničke narodne radionice u kojoj radni narod proizvodi sredstva za život. Ali to je tip radionice u kojoj se svaki radnik (seljak), kao posljedica određenih povijesnih okolnosti, naviknuo raditi sam, prodajući svoje proizvode neovisno od drugih proizvođača. Dok je u industriji kolektivni (komunistički) način rada nužno potreban i jedini moguć, u današnjoj poljoprivredi to nije jedina moguća metoda. Većina seljaka obrađuje zemlju koristeći individualne metode.

Kao posljedica toga, kada zemlja i sredstva za rad na njoj prijeđu u ruke seljaka, bez mogućnosti prodaje ili iznajmljivanja, pitanje kako ju koristiti i što treba uzgajati (na razini komune ili obitelji) neće biti odmah potpuno i definitivno riješeno, kao što će biti slučaj s industrijom. U prvo vrijeme ćemo vjerojatno pribjegavati k objema metodama.

Konačni uzorak posjedovanja i korištenja zemlje odrediti će samo revolucionarno seljaštvo. Po tom pitanju ne smije biti vanjskih pritisaka.

Međutim, kako smatramo da samo komunističko društvo, u ime kojega će biti provedena socijalna revolucija, može radnike osloboditi ropstva i eksploatacije i obdariti ih potpunom slobodom i jednakošću; kako seljaci čine ogromnu većinu populacije (gotovo 85% u Rusiji) i kako će, kao posljedica toga, poljoprivredni sustav koji seljaci izaberu biti ključni faktor koji će odrediti sudbinu revolucije; i konačno, kako privatno poduzetništvo u poljoprivredi, isto kao i privatno poduzetništvo u industriji, vodi k trgovini, akumuliranju privatnog vlasništva i restauraciji kapitala, naša je odgovornost da odmah sada učinimo sve što je u našoj moći kako bi osigurali da se poljoprivredno pitanje riješi u kolektivnom smislu.

S tim ciljem trebali bismo odmah početi provoditi intenzivnu propagandu među seljacima, u korist komunističkog posjedovanja i komunističke kultivacije zemlje.

Stvaranje specifičnog saveza seljaka s anarhističkom orijentacijom će u značajnoj mjeri pomoći tu zadaću.

Tehnički napredak će u tom smislu imati ogromno značenje u promicanju razvoja poljoprivrede i isto tako u postizanju komunizma u gradovima, iznad svega u industriji. Ako će radnici u svojem poslovanju sa seljacima, djelovati ne kao odvojene grupe, nego kao golemi komunistički kolektiv koji obuhvaća sve grane proizvodnje, ako će razmotriti osnovne potrebe sela i opskrbiti svako selo, ne samo svakodnevnim potrepštinama, nego i oruđima i strojevima za kolektivnu obradu zemlje, to će seljake bez sumnje prikloniti komunizmu u poljoprivredi.

Obrana revolucije

Socijalna revolucija, koja ugrožava privilegije i samo postojanje ne-radničkih klasa današnjeg društva, neizbježno će izazvati očajnički otpor tih klasa koji će poprimiti oblik žestokog građanskog rata.

Kao što je rusko iskustvo pokazalo, takav građanski rat neće trajati nekoliko mjeseci, već nekoliko godina.

Koliko god bili uspješni prvi koraci radnika na početku revolucije, vladajuće će klase ipak dugo vremena zadržati ogromni potencijal za otpor, i tokom nekoliko godina će pokretati napade na revoluciju, pokušavajući povratiti moć i privilegije koje su im oduzete.

Velika i dobro opremljena vojska, poduprta vojnim stratezima i potpomognuta kapitalom – sve će to biti suprotstavljeno pobjedonosnim radnicima.

Da bi sačuvali dostignuća revolucije, radnici će morati stvoriti organe za obranu revolucije, kako bi napadu reakcije suprotstavili borbenu silu dostojnu tog zadatka. U najranijim danima revolucije tu će borbenu silu sačinjavati svi naoružani radnici i seljaci. Ali ta će spontana oružana sila zaživjeti samo u najranijim danima, dok građanski rat još nije dosegao svoj vrhunac i dok dvije suprotstavljene strane nisu uspostavile regularne vojne organizacije.

Najkritičnija točka socijalne revolucije nije trenutak u kojem je vlast zbačena, nego vrijeme koje dolazi nakon toga kada sile smijenjenog režima pokreću opću ofenzivu protiv radnika, kada dostignuća revolucije moraju biti obranjena.

Sami karakter te ofenzive, korišteno oružje i razvoj građanskog rata zahtijevati će od radnika stvaranje posebnih vojnih revolucionarnih tijela. Priroda i osnovna načela tih jedinica moraju biti unaprijed određeni. Odbacujući državne i autoritativne metode kontroliranja masa, dosljedno odbacujemo državni način organiziranja radničkih vojnih snaga, tj. odbacujemo princip prisilne vojne službe. Sukladno osnovnim načelima anarhizma u osnovi radničkih vojnih tijela trebao bi se nalaziti princip dobrovoljne službe. Kao primjere takvih struktura možemo navesti revolucionarne partizanske odrede radnika i seljaka koji su sudjelovali u Ruskoj revoluciji.

Ipak dobrovoljnu revolucionarnu službu i partizansku aktivnost ne bi trebalo shvatiti u uskom smislu, tj. kao borbu koju snage radnika i seljaka vode protiv lokalnih neprijatelja, bez koordinacije u obliku općeg operacijskog plana, pri čemu svaka jedinica djeluje samoinicijativno. Kada su potpuno razvijeni, partizansko djelovanje i taktika u revoluciji trebali bi slijediti zajedničku vojnu i revolucionarnu strategiju.

Građanski rat, poput bilo kojeg drugog rata, radnici mogu uspješno voditi samo ako se pridržavaju dva osnovna principa svake vojne aktivnosti: jedinstva plana operacija i jedinstva zajedničke komande. Najkritičniji trenutak revolucije nastupiti će kada buržoazija krene u pohod protiv revolucije kao organizirana sila i zahtijevati će od radnika da pribjegnu tim principima vojne strategije.

Prema tome, zbog zahtjeva vojne strategije i strategije kontra-revolucije, oružane snage revolucije neizbježno će se morati stopiti u opću revolucionarnu vojsku s zajedničkom komandom i zajedničkim planom operacija.

Osnovu te vojske tvoriti će sljedeći temeljni principi:

1. klasna priroda vojske;
2. dobrovoljna vojna služba (obrana revolucije isključuje bilo kakvu prisilu);
3. revolucionarna samodisciplina (dobrovoljna vojna služba i revolucionarna samodisciplina su međusobno potpuno komplementarne, i služe tome kako bi revolucionarnu vojsku učinile psihološki jačom od bilo koje državne vojske);
4. potpuno podvrgavanje revolucionarne vojske masama radnika i seljaka koje predstavljaju opća tijela radnika i seljaka diljem zemlje, koja će mase stvoriti u trenutku revolucije i povjeriti im zadaću nadgledanja ekonomskog i društvenog života zemlje.